Obavezno čitanje lektire u osnovnim i srednjim školama postoji otkad i obrazovni sustav. Njezini su ciljevi da učenicima približi djela koja se smatraju najvažnijima u povijesti književnosti tako da se ta ista djela metodički analiziraju i da se sa svakim djelom upozna novi pojam vezan za književnost. Taj je cilj sada aktualniji nego ikad. Mladi u povijesti čovječanstva, izuzet opće nepismenosti, nisu nikad manje čitali. To nam predstavlja ogroman problem zato što mladost pokreće društvene promjene. Čitanje je dovelo do emancipacije žena u svijetu, uspostave Zakona o građanskim pravima u SAD-u i mnoštvo drugih pozitivnih promjena. Za to su bili potrebni relativno mladi ambiciozni govornici.
Ako se mladost ne zna pravilno i upečatljivo izraziti riječima, općenito postoje dva moguća ishoda: Mladi se izražavaju na druge manje učinkovite načine (mediji ili u najgorem slučaju nasilje). Mladi se predaju na političkoj fronti. Elita pomoću političke korektnosti izbacuje mlade iz politike.
U Hrvatskoj trenutno živimo s posljedicama drugog slučaja. Prevladava manjak dobrih mladih govornika koji mogu uspješno verbalno izraziti svoja mišljenja i emocije. Lektira se čini kao savršeno rješenje ovog problema. Ipak, postiže li čitanje lektire pomak? Odgovor na to pitanje je očit – ne. Problem leži u samoj lektiri. Mladi ljudi imaju probleme s prihvaćanjem autoriteta, što je bilo dobro kada je to ona bila sposobna i obrazložiti. Bilo kakvo ispitivanje autoriteta je dobro. Problem se pojavi kada mladost to ne zna obrazložiti, tj. stvara se iracionalna mržnja koju je skoro nemoguće iskorijeniti. Lektira učenicima predstavlja točno taj autoritet koji oni iracionalno mrze time stvarajući i mržnju prema samoj književnosti. Iako lektira stvara otpor u mladim ljudima, ona je ipak sveprisutna. Možemo reći da ona održava kulturu i pismenost na minimumu. Koncipirana je u vrijeme kada je bilo „bolje išta nego ništa“, ali ne možemo takvim mentalitetom krenuti s izgradnjom napredne, moderne zajednice. Dolazimo do zaključka da je lektiri vrijeme odavno „otkucalo“, barem lektiri u ovom obliku. Kao primjer možemo uzeti Finsku. S obzirom da učenici često dobivaju slobodne teme i opuštene projekte u kojima je na prvom mjestu kreativnost, učenici finskih škola su 4. po pismenosti od 78 testiranih zemalja, a prvi u Europi. Književnost je umjetnost kao i svaka druga, samim time ona zahtijeva slobodu izražavanja koju djeca u Hrvatskoj rijetko imaju. Vezati se isključivo za već provjerene knjige o kojima internet misli umjesto vas potez je obrazovnog sustava kojemu više nije mjesto u 21. stoljeću.
