S obzirom da se pojavila prilika da još jednom pročitam roman „Zločin i kazna“, htio sam utvrditi svoja prošla uvjerenja i mišljenja o ovoj knjizi. Nakon prvog čitanja odmah sam mogao zaključiti da itekako vrijedi barem jednom u životu pročitati ovaj roman o studentu – monomanu koji, nakon oblikovanja svoje teorije o podjeli čovječanstva, počini krivično djelo te se mora suočiti s posljedicama. Mučila su me razna pitanja. Je li se Raskoljnikov kajao zbog ubojstva? Zašto je Razumihin ostao vjeran prijatelj Raskoljnikovu? Kako je Sonja uopće zavoljela Raskoljnikova?
Srećom, dobio sam odgovore na većinu svojih pitanja i spoznao da ovaj roman odlično opisuje i iznosi čovjekovu psihologiju te njegovu duševnu borbu. Kao što nam je već poznato, radnja se vrti oko glavnog lika Raskoljnikova (bivši student prava i monoman) koji formira svoju vlastitu filozofiju o čovječanstvu. Tvrdi da je cijelokupno čovječanstvo podijeljeno na „obične“ i „neobične“ ljude. Imena su velika generalizacija, kao što i sam priznaje Porfiriju kada se prvi put sretnu, te „pukim slučajem“ počnu raspravljati o Raskovljnikovom članku gdje je i iznio svoju teoriju. Naime, Raskoljnikov nije siguran kojoj skupini on pripada te je spreman proučavati sebe i dokazati je li on „običan“ čovjek, koji mora biti poslušan, ili „neobičan“ čovjek koji mora voditi svijet naprijed.
Na kraju se dokazuje tako što ubije staru lihvaricu Aljonu Ivanovnu s planom da je opljačka te iskoristi novce za svoj napredak tijekom studija i buduće karijere (makar je na početku tvrdio da je zapravo htio pomoći drugima). No, ne ide sve toliko glatko jer na kraju mora ubiti i babinu sestru Lizavetu Ivanovnu. Slijedi Raskoljnikovo oboljenje od drhtavice uzrokovano silnim stresom te njegovi pokušaji da ne prizna svoje djelo, a to ga samo vodi dalje u „rupu koju si je sam iskopao“.
Ostali likovi romana su Raskoljnikova majka Puljherija i sestra Dunja. Puljherija kroz cijelu radnju romana ne dozna za sinovo djelo, ali sumnja u najgore čim je Raskoljnikov došao do nje da je pozdravi prije svog „puta“ (prije priznanja policiji). Tu se Raskoljnikov neizravno kaje zbog svog zločina i vidi se da već počinje slutiti da je bio u krivu. Njegova sestra Dunja (Avdotja) također ima tragičnu priču. Nakon što ju je Marfa Petrovna istjerala, zbog sumnje da je ljubavnica Svidrigajlovu, odbije svog zaručnika Lužina jer je shvatila da je želi, u nekom smislu, iskoristiti. Pri kraju romana još jednom se sastane sa Svidrigajlom te odbije njega i njegovih deset tisuća rubalja, a zbog toga se Svidrigajlov na kraju i ubije. Dunja se na kraju uda za Razumihina koji je ostao vjeran Raskoljnikovu ne zbog nekakvih ideala, nego zbog toga što je dobrodušan čovjek ili „dobrica“, kako bi rekao Porfirij.
U sve ovo umiješa se i prostituka Sonja koja upozna Raskoljnikova na samrti njezina oca Marmeladova te se od tada Raskoljnikov počne zanimati za nju. Obećaje joj da će reći tko je ubojica Aljone i Lizavete, što i učini. Sonja ga u tom trenu zavoli jer vidi koliko je patnje nanio sebi i u tome svemu vidi sličnost sa svojom patnjom (jer Sonja je prisiljena na svoju profesiju zbog okoline). Pokušava ga uvjeriti da prizna policiji jer ne može cijeli život sebi nanositi takvu patnju. Na kraju se Raskoljnikov, nakon Sonjinog i Porfirijevog uvjeravanja, prijavljuje Ilji Petroviču te je osuđen na osam godina robije u Sibiru.
U knjizi se odlično prikazuju ljudske interakcije te čovjekova psihologija, ali najbolje od svega je to što se čini da Dostojevski nije shvaćao ovaj roman preozbiljno, a to dovodi do nekakvog „laganog“ osjećaja tijekom čitanja. Radnja nije stalno usredotočena na temu, nego ima i malih digresija koje, u stvari, popunjuju ovaj roman i njegov svijet, dajući mu ljudski i realni osjećaj. Definitivno preporučujem ovu odličnu knjigu zbog toga što je tematika vječna i otvara razna zanimljiva pitanja.
